Utjeha filozofije: Čovjek i duh
Starogrčki filozof Heraklit piše: "Granice duše ne bih mogao naći. Naime, tako dubok zbor ima". On je jedan od rijetkih ljudi u povijesti čovječanstva koji se dao u potragu za samim sobom, koji je pokušao istražiti samoga sebe. Gotovo nemogući zadatak, rekli bismo, misterij. Riječ "misterij" grčka je riječ, a veže se uz glagol koji doslovno znači zatvoriti oči. Tek kad nam se ugasi fizički vid, kada zatvorimo oči, otvara nam se duhovni vid kojim možemo vidjeti nevidljivi duhovni sklad u nama samima. Ovaj nas sklad čini sličnim Bogu. Ali Bogu nas najviše čini sličnim nešto što ne možemo postići bez truda i napora, a to je karakter. U iskonskoj čovjekovoj samoći, u pomirenju s tom samoćom, javlja se istina čitave antičke filozofije - što manje očekuj od drugih, što manje im zamjeraj i prigovaraj, a što je moguće više traži od sebe samoga. Grk nikada ne žali za vlastitom sudbinom, on joj ne postavlja pitanja već je spremno prihvaća. Ahilej je znao da ako ne pođe pod Troju neće doživjeti slavu, već će osamljen i u boli dočekati starost i smrt. Kod njega je prisutna hrabra odluka - želim tako umrijeti da bi drugi pjevali o mojim djelima i veličali ih.
Ovaj svijet posjeduje božansku prirodu koja prožima njega samoga, a čovjek je dio ove prirode. Ovaj dio božanske prirode u čovjeku je njegov duh. Kako je svijet božanski, uređen i smislen tako je i čovjek prožet duhom nalik na ovaj božanski svijet. Živjeti u skladu s prirodom znači biti svjestan ovoga božanskoga, razumnoga i skladnoga poretka u njoj. Ali kako shvatiti i svijet, a onda i čovjeka? Odgovor je ovaj - istinska se mudrost postiže samo kroz vrlinu. Čovjek svojom vrlinom može biti nalik Bogu. On je božansko biće. Sve što čovjek nosi u sebi nalazi se izvan moći drugih da mu to isto oduzmu. Hrabrost, smionost, milosrđe ne može biti oduzeto čovjeku, ali ono što je samo gore od same sramote je sramotna smrt. Ljudi prave veliku strku oko smrti ne znajući da je ona svugdje na svijetu ista. Ona je jedina moć koja je čovjeka sposobna pobijediti, ali ne i uništiti do kraja. Za filozofe afekti su stanja koja se protive mirnoći uma. Nije pogreška osjećati afekte, nego ne moći im se suprotstaviti. Treba znati vladati sobom, jer to daje istinsku snagu duha. Čovjekov duh može postići sve što sebi postavi za cilj - tolika je njegova moć. Disciplina karaktera može ukrotiti svaku strast, a gnjevna i srdita narav joj može biti podložna. Ne može biti vladar nad narodom onaj tko ne može vladati sobom samim, tako niti u bilo kojoj situaciji kada imamo nekoga podložnog.
Rimski filozof Seneka govori: "Doista, velik i plemenit je onaj tko poput velike zvijeri ravnodušno i mirno sluša lajanje malih pasa". Samo jadni ljudi ugrizom vraćaju ugriz, uvredom uvredu. Ne preostaje ništa drugo nego - bori se sam sa sobom i ne čini ništa zbog mišljenja drugih. Život prolazi kao san i možemo se pitati tko se ikada usudio samome sebi reći istinu? Laž nas neće spasiti od samih sebe. Tko se boji smrti neće iza sebe ostaviti ništa vrijedno u životu, a ponižen i oštećen može biti samo onaj čovjek koji u sebi nema ili je izgubio osjećaj vlastite vrijednosti.