Psihologija povijesti
Kakva je službena hrvatska povijest, istinita ili lažirana? Što je to Crvena Hrvatska a što Bijela Hrvatska? Tko su prešućivani povijesni velikani? Tko je bio Moses Hess? Što su Marx i Engels rekli o Hrvatima? Što je govorio drug Lenjin? Kakva je razlika između Hitlera i Staljina? Tko je nama drug Tito, a tko Franjo Tuđman? Je li povijest uistinu učiteljica života kako su to stari Latini govorili: Historia magistra vitae est? Što su Hrvati naučili, ili pak nisu naučili iz svoje povijesti? Ovim i drugim zanimljivim temama bavit ćemo se u rubrici psihologija povijesti.
Što je to psihologija povijesti?
Povijest je mnogo više od kronike odlučujućih događaja te značajnih i utjecajnih osoba: ona je opis i razumijevanje ideja i procesa kako smo postali ono što jesmo danas. Mi ne živimo isključivo u svijetu koji oblikujemo samo sa svojim suvremenicima. Današnji svijet oblikovan je ambicijama, odlukama i kreacijama ljudi koji su živjeli prije nas. Naše vrednovanje i stav spram pojedinih povijesnih osoba i događaja određen je našim psihološkim karakteristikama. S druge strane, psihološke karakteristike značajnih osoba i pokreta utjecale su na historijska zbivanja i događaje. Psiholozi u povijesti nalaze obilje materijala za proučavanje zakonitosti ljudskog doživljavanja, spoznaja i ponašanja. Treba razlikovati psihologiju povijesti od psihohistorije premda neki izjednačavaju ta dva pojma . Psihohistorija se odnosi na psihoanalizu povijesnih osoba (psihobiografija) i psihoanalizu skupnih (kolektivnih) fantazija. Zgodna je definicija kako je psihohistorija „ni manje ni više nego znanost o historijskoj motivaciji“. Psihologija povijesti je mnogo šira disciplina i koristi brojne znanstvene metode i tehnike u proučavanju i tumačenju individualnih i kolektivno psiholoških aspekata povijesnih procesa.
Povijest i istina: Je li povijest učiteljica života?
Problem povijesne istine iznimno je važno pitanje za razrješenje postojanja oprečnih i sukobljenih pojedinačnih istina i krize identiteta u kojem se nalazi suvremeno hrvatsko društvo. Prema Lopez-Ibor i Crespo (2000) u znanstvenim disciplinama u procesu stjecanja znanja postoji uvijek osobna dimenzija koja se treba otvoreno iskazati a potraga za istinom se treba temeljiti na racionalnom dijalogu. Karl Popper (1992) navodi „tri etička načela u traženju istine kroz racionalni dijalog: 1.Načelo pouzdanosti ili relijabilnosti: Možda sam ja u krivu, a možda ste vi u pravu, ali mi oba/oboje naravno možemo biti u krivu; 2. Načelo racionalnog dijaloga: Mi želimo kritički …dokazati naše razloge protiv za sve različite teorije; 3. Načelo pristupanja istini uz pomoć debate kroz koju možemo gotovo uvijek poboljšati naše razumijevanje, čak i u onim slučajevima u kojima nismo postigli suglasnost. Ova su tri načela epistemološka, a u isto vrijeme su i etička načela. Ona impliciraju, između ostaloga, toleranciju: ako ja mogu naučiti nešto od tebe i ako ja želim učiti s ciljem traženja istine, ne samo da ću te morati tolerirati kao osobu, nego ću te morati potencijalno prepoznati kao sebi jednakog; zatim potencijalno jedinstvo humanosti i potencijalna jednakost svih ljudskih bića su preduvjet za našu volju da racionalno sudjelujemo u dijalogu. Prema Werneru Heisenbergu, tvorcu načela neizvjesnosti „Znanost je ukorijenjena u konverzaciju. Suradnja različitih ljudi može kulminirati u znanstvenim rezultatima od ogromne važnosti“ (citat po Senge 2006). Dijalog kao zajedničko razmišljanje i timsko učenje, uz sistemsko mišljenje, zajedničku viziju, osobno vođenje i mentalni model su discipline umijeća i prakse učeće organizacije (Senge 2006) koja se bitno razlikuje od podučavajuće organizacije tzv. pobjednika koji pišu povijest koja još uvijek prevladava u hrvatskoj historiografiji.
Ne tako davno jedan ugledni hrvatski povjesničar ljevičarske orijentacije izjavio je kako je tvrdnja da je povijest učiteljica života zapravo mit. Povijest je uistinu učiteljica života za one koji je ispravno razumiju, ali mnogi samozvani čuvari istine počesto s vremena na vrijeme siluju učiteljicu pa ljudi ne znaju pravu istinu koja bi ih mogla osloboditi od ponavljajućih pogrešaka i tragedija.
O kraju povijesti i ideologije
Kraj prošlog stoljeća karakterizira najava sukoba civilizacija, kraja povijesti (Francis Fukuyama) i kraja ideologije (Daniel Bell). Dok su u svijetu sve više prisutni elementi sukoba civilizacija u lijepoj našoj mentalni komunisti pod krinkom antifašizma rasplamsavaju ideološki rat i procese dekroatizacije uz bolesno rastakanje hrvatskog identiteta. Očito je da smo svi usađeni čvrsto u svoju povijest. Stoga je dobro podsjetiti na neke činjenice i prešućivane povijesne veličine. Moses Hess bio je rani Hegelijanac i protocionist koji je Marxa uveo u socijalnu i ekonomsku problematiku dok se još bavio primarno filozofijom, a Engelsa konvertirao u komunizam. Međutim, razišli su se zbog različitih gledišta na Judaizam. Naime, mnogi su Židovi, kao i Marxov otac, konvertirali, dok Hessov otac nije. Marx je smatrao da su Židovi „narod trgovaca varalica“ (huckster people), dok su za Hessa Židovi bili „narod koji civilizira svjetsku povijest“ (a world historic civilized people). Valja podsjetiti da su za Karla Marxa i Friedricha Engelsa Hrvati bili „kontrarevolucionaran i nazadan narod koji će završiti na smetlištu povijesti“ . Za Židove postoji samo jedno rješenje, pisao je Hess 1862. godine, a to je da ostvare svoju nacionalnu državu, kako bi se spasili od mržnje koja je u to vrijeme bujala prema njim u mnogim zemljama Europe. Za Hessa „rasni sukobi su primarni, a klasna borba sekundarna. Kada nestanu rasni antagonizmi, klasna borba također prestaje“. Po mnogima priča o Hessu, Marxu i Engelsu potvrđuje ironiju povijesti, Marxove i Engelsove ideje su poražene, a Hessove nisu. Stvaranje Izraela kao nacionalne države Židova nakon dvije tisuće godina iznimna je epizoda u svjetskoj povijesti naroda. Očito je da je i stvaranje neovisne hrvatske države u Domovinskom ratu iznimna epizoda povijesti hrvatskog naroda i da Hrvatska nije slučajna država. Povijest je pokazala da svaki narod koji drži do sebe teži i stvaranju vlastite države.
Za Lenjina je politika bila kto-kvo, tko će koga, ili mi ili oni, bez imalo kompromisa. Poznata su Titove rečenice „za naše neprijatelje nema demokracije“ . Valja podsjetiti i na povijesnu činjenicu kako su komunisti išli u borbu protiv fašizma ne s Titovim, već sa Staljinovim imenom na usnama, za razliku od partizana koji nisu bili komunisti. Na žalost, poslije II svjetskog rata i Tito se dugo vremena koristio staljinističkim metodama i pobio mnoge nevine civile, pa čak djecu i žene. Ponovno oživljavanje borbe mentalnih komunista protiv virtualnih ustaša u lijepoj našoj, a sve to pod krinkom antifašizma, opet podgrijava velikosrpsku tezu o genocidnim fašistoidnim Hrvatima. Nedavno su u susjednoj nam državi i četnici Draže Mihailovića i popa Đujića proglašeni antifašistima. Očito je da postoje razne vrste antifašista od kojih se neki baš i ne razlikuju od istinskih fašista što potvrđuje tezu Zygmunta Baumana o konzumerističkoj liquidnoj političkoj kulturi i fluidnom identitetu.