Utjeha filozofije: Što je duša
Moderni način razmišljanja, kroz sekularizaciju koja je posvuda prisutna, stvorio je od duše problem koji gotovo da i nema velike važnosti. Ali čovjek danas, ipak, kroz institucije psihijatrije i psihologije pokazuje sve veću skrb za vlastitu dušu. Dakako, čini nam se samorazumljivim kada kažemo da čovjek ima dušu, ali što ona uistinu jest? Najstarije mitološke predodžbe zorno su je prikazivale kao paru koja se izdiže iz krvi nakon što je ubijena ili zaklana životinja. Ta para vrele krvi predstavljala je dušu. Ali to je samo slikovito površinsko shvaćanje. Homer, na primjer nije poznavao dušu kao psihičku cjelinu, ona je kod njega bila povezana sa samim životom, to jest, ona je mogla napustiti tijelo za vrijeme ranjavanja ili za vrijeme nesvjestice.
Duša je zapravo osebujno dvojstvo ili dvojnost, prije svake njezine psihološke ili eshatološke karakterizacije. Švedski indolog Ernst Arbman razlikovao je dušu koja opskrbljuje tijelo sa sviješću i slobodnu dušu, dušu koja predstavlja individuu. Slobodna duša aktivna je tijekom nesvijesti, a pasivna tijekom svijesti. Duša se nadalje često izjednačuje s dahom, jer dah predstavlja početak života, ali postoji i ego-duša, to jest duša koja predstavlja neponovljivost pojedinog čovjeka. Za starogrčkog pjesnika Homera organi kao pluća ili srce imali su psihološke atribute. U "Ilijadi" se spominje da Ahilej ne želi u borbu, jer riskira svoju dušu, a kada goni Hektora oko Troje nagrada će mu biti Hektorova duša. Duša je vis vitalis -izvor životnosti. Kada duša napusti tijelo ono zauvijek umire. Ali slobodna duša je ona koja se javlja čovjeku u snovima i u raznim tipovima nesvjestice. Ona predstavlja u neku ruku samu osobu. Slobodna duša može lutati u ekstazi. Sv. Augustin navodi primjer bilokacije u djelu "O državi Božjoj", kada je jedan filozof sanjao da izlaže Platonovu filozofiju, dok ga je netko drugi vidio da to čini kao živa osoba. Kod sna ili zanosa slobodna duša napušta tijelo i ona je cjelovitost osobe te proživljava događaje, a čak se podrazumijevalo da je vidljiva na putovanjima izvan tijela. Nakon što tijelo umre, ono se okreće prema zemlji, ili mu se usta prekrivaju plahtom da se duša ne bi vratila u njega. Čak je bilo dovoljno na pokojnika prosuti nekoliko šaka zemlje da bi simbolički bio pokopan. Homer u "Odiseji" opisuje silazak Odiseja u podzemni svijet, u Had, gdje se susreće sa dušama pokojnika, između ostalog s vračom Tiresijom kojemu prvom daje piti krvi žrtvovanih životinja da bi duša dobila sposobnost govora. Duše u Hadu se ne glasaju, već cvrče. Najveći grčki junak Ahilej mu govori da bi radije bio posljednji sluga najsiromašnijeg seljaka na zemlji, nego vladao carstvom mrtvih.
Za filozofe duša je nešto sasvim drugo. Ona je jedinstvo, Aristotelovim riječima nekakav sklad, harmonija. Duša jest forma živog bića i kao takva se ne može raskomadati. Forma, s druge strane označava način rasporeda materije. Ali ona ne samo da daje materiji vanjski oblik, već štoviše omogućuje da se određeno tijelo složeno od materije ponaša na način koji je karakterističan tijelima te i takve vrste. Duša tako ujedinjuje materiju i ono što čini čovjeka jest njegova priroda, to jest njegova duša, koja daje ljudskim bićima tipično djelovanje, kretanje, ishranu i mišljenje. Zato se ne može govoriti o dijelovima duše,ona je nedjeljiva, jer ono što ujedinjuje tijelo živoga bića jest upravo njegova forma, točnije njegova duša. Biljke i životinje također imaju duše, ali kod biljaka sposobnost duše je reducirana na hranjenje, a kod životinja proširena na osjećanje i hranjenje. Jedini čovjek u sebi ima najvišu duševnu moć - moć mišljenja.