Utjeha filozofije: Agonija
Agonija želi reći borba. Borba na život ili smrt. Čovjek koji je u agoniji živi na takav način svoj život da se neprekidno bori protiv svoga života za svoj život. Agonija koja u sebi samoj nije sumnja, sumnja o Bogu, čovjeku, svijetu, životu i svemu što uopće može biti, nije agonija. Dubito, ergo sum napisao je sv. Augustin, što znači sumnjam, dakle jesam. Ova sumnja koja ne dopušta čovjeku da se smiri, koja želi sve propitati, sve saznati, sa svime se suočiti, način je čovjekove egzistencije. Fenomen agonije današnjih dana vidi se u jednom duhovnom i intelektualnom beznađu i osamljenosti. Nakon božje smrti, koja je progovorila kroz Nietzschea, čovjek više nema oslonac u vlastitom intelektualnom i moralnom životu. Ali ova smrt nije ništa negativno. Ona je zbor same stvari o kojoj se tu radi koja je započela u osvit vremena s Talesom i adekvatan način našla i progovorila kroz Nietzschea. Ali, što ako je istina u svojoj osnovi i osamljenosti tužna? Kako bi se mogli suočiti s istinom koja nema u sebi spasonosni dah koji bi čovjeka izdigao i beznađa? Današnje religije, crkve svakojakih vrsta, bez kraja i broja izgledaju, naizgled, duhovno i spiritualno prazne, ali zavidno organizirane, te ih samo istinska i nepatvorena religioznost može uzdrmati i okrenuti ih na put koji pokazuju. Stara anegdota pita, koja je razlika između svećenika i putokaza? I daje odgovor, zapravo, nikakva, samo što niti jedan niti drugi ne idu putem koji pokazuju. Danas je rezignacija ili ravnodušnost način života i stvarno duhovno stanje čovjeka. Čovjek kao da nosi nekakav teret, koji ne želi nikome prepustiti, niti Bogu niti bližnjemu, već ga besmisleno nosi,kao što Sizif gura kamen uz brdo koji mu se neprestano vraća natrag. Čini se da smo na određeni način slomljeni u vlastitoj unutrašnjosti i trpimo samim tim što živimo u svijetu.
Prostodušni ljudi, bez intelektualnih i većih duhovnih potreba mir i utjehu za svoje srce, a spokoj svome razumu mogu naći u crkvi kojoj pripadaju, bez da se osvrću na njezine dogme. Ali što će biti s onima koji su zagrizli dublje jabuku stabla spoznaje? Mogu li oni ući u takvu zajednicu? Je li danas istinska duhovnost zamijenjena racionalnom teologijom koja ima svoj temelj u skolastici, i na taj način je razum glavni krivac za ubojstvo mistike.Racionalizam čovjeka želi doći do Boga zdravorazumskim logičkim zaključivanjem, ali ne dolazi do biti Boga, već samo do ideje Boga. Lijek za ovo beznađe, beznađe koje u čovjeku pobuđuje agoniju, borbu, da uđe u koštac s misterijem vlastitog postanka i Božje opstojnosti,nalazi se upravo u prihvaćanju beznađa i da se u njegovu izvoru traži ono što nas može izliječiti. Istina nije fragment, istina je zajednička, međuljudska, socijalna. Istina je ono što nam omogućuje sporazumijevanje, a naši neskladi jesu ono što nas u istini najviše sjedinjuje.Ako uzmemo historijskog Sokrata, čovjeka od krvi i mesa, koji je živio u Ateni, i danomice obilazio ulice i trgove istoga grada, čovjeka koji bi ostao samo nebrojena jedinka u moru ljudi koji su postojali prije njega i poslije njega, da nije bilo onoga bitnoga što je kroz njega progovorilo. Sokrat je taj koji živi i dan danas u svakom od nas koji je upoznat s božanskim glasom koji je progovorio kroz njega. Sokrat je taj božanski glas ostavio kao duhovnu baštinu čitavom ljudskom rodu, ali i platio je cijenu popivši otrov kao kaznu za uvođenje novih bogova u grad Atenu. Zašto da tražimo odgovor među kostima ljudskoga roda, kada je jedini ispravni put pogledati u vlastitu nutrinu. Svaki od nas koji se ne mijenja nosi smrt u sebi, a svaki koji danonoćno rastvara i ponovo sjedinjuje sebe samoga nosi djelić istine i života u sebi. Non progredi est regredi – ne napredovati znači nazadovati.