Teorija o dinamici i promjenjivosti u povijesti
Ponavlja li se povijest u ciklusima ili je sadašnjost jedinstvena karika u lancu događaja koji su počeli velikim praskom? Jesu li deterministički zakoni prirode ili slučajnosti na kvantnom nivou i slobodna volja svjesnih aktera doveli do sadašnjeg trenutka?
Stara Grčka – 5. st. p.n.e.
"Ne možeš dvaput stati u istu rijeku, jer druge i opet druge vode teku dalje. Idu naprijed i ponovno nazad." - Heraklit, Fragmenti [1]
Prema filozofu Heraklitu (c. 535 – c. 475 p.n.e.) svi objekti fizikalnog svemira se nalaze u trajnom procesu promjene i propadanja iako izvana na prvi pogled mogu izgledati nepromjenjivi. Oni dolaze i odlaze iz postojanja, mijenjaju se i nikad nisu isti, iako se takvima ponekad jedno kraće vrijeme čine. Filozof Platon (c. 428 – c. 347 p.n.e.) je ideju o promjenjivosti materijalne stvarnosti nadopunio sa idejom o nematerijalnoj stvarnosti. Nematerijalna stvarnost se sastoji od apstraktnih formi koje su uvijek iste i nepromjenjive [2]. U takve forme spadaju primjerice forme iz geometrije poput trokuta i kružnice, i matematičke formule poput 1+1=2 koje su iste jučer, danas i sutra.
Rijeka služi kao jedna metafora, do ono što izvana gledano sa jedne veće udaljenosti izgleda konstantno, iznutra može biti u trajnom procesu kretanja. Promatrač rijeke sa obale će imati drugačiju sliku od onoga tko istu rijeku promtra na zemljopisnoj karti kao i od nekoga tko u njoj roni. Promatrač na obali vidi kako stalno ispred njega prolaze brodovi i možda pokoji panj u vodi, dok ronilac osjeća kretanje vode oko sebe. Odakle predmeti dolaze i kamo idu, promatrač sa obale ne može znati. Iako u podsvijesti možda zna za kruženje voda u prirodi, skloniji je vjerovati iz iskustva da je sve što mu padne u rijeku za njego praktički izgubljeno. Iako voda može lako kružiti zahvaljujući promjeni svog agregatnog stana, čvrsti objekti u rijeci samo po sebi ne kruže, već se nakupljaju u rijecinu odredištu.
Kada pogledamo procese u prirodi, vidimo da su skoro svi konstantni procesi kružni, tj. da se ponavljaju. Neki od primjera su npr. kruženje planeta oko sunca, kruženje elektrona oko jezgre atoma i kruženje kemijskih elemenata u živom svijetu. No, svaki taj proces ako se iz mikro-perspektive gloda u dovoljno malom vremenskom trenutku je unikatan te svaki novi obrtaj u sustavu neizbježno troši datu energiju. Iako postoje sličnosti sa onim što se već dogodilo, u prirodi vrijede neumoljivi zakoni promjene. Kroz korita današnjih rijeka su nekada prolazili ledenjaci; što vrijeme dulje prolazi, zemaljska kugla se pomalo ali sigurno sve sporije okreće; sunce troši kemijski elementi vodik koji održava sadašnju kemijsku reakciju nakon čega će sunce preći na novo gorivo helij pri ćemu će se vatrena kugla proširiti i obuhvatiti unutarnje planete sunčevog sustava. Prema tome, i povijest, barem za ljude ima svoj kraj, i procesi kružnog kretanja ne mogu trajati u nedogled.
Promatrajući ljudsko društvo kroz povijest, moglo bi se isto reći da se ne može dvaput zakoračiti u isto društvo. Svako vrijeme donosi svoju tehnologiju, kulturu, prevladavajuća mišljenja, običaje, i načine kako se nešto radi. Ponekad u tom procesu inspiracija za jednu generaciju može biti neka davno nestala generacija koja je iza sebe ostavila tragove kao što je bio slučaj sa imitiranjem antičke kulture u renesansi. Reprezentacije ljepote iz antike su bile jednako tako lijepe u jednoj drugoj kulturi stotine godine kasnija, zato jer su odgovarale nepromjenjivoj formi ljepote. Takve nepromjenjive forme poput ljepote, pravde, dobra, matematike i geometrije su zajedničke za ljudsko društvo i ne propadaju kroz vrijeme, zato jer postoje u nepromjenjivom, nematerijalnom dijelu stvarnosti.
Za povijest ideja bi se moglo reći da proučava upravo taj nepromjenjivi dio stvarnosti i stupanj svijesti o određenim idejama koji su ljudi imali u određenom periodu, npr., o ljepoti, pravdi i moralnim načelima. No pošto ljudske ideje nije moguće proučavati dirketno, povijest se pri tome mora služiti materijalnim objektima kao njihovim reprezentacijama, a oni su kao i ljudi koji su ih načinili podložni promjeni u obliku propadanja.
Usprkos mnogim znanstveno-fantastičnim filmovima o putovanju u prošlost, proces povijesti je jednosmjeran. Putovanje u prošlost bi nalikovalo promjeni toka u koritu rijeke – nemogućnost po ljudskom iskustvu.
Ako bi se Heraklitova metafora rijeke proširila na povijesti, moglo bi se reći da kao što i rijeka navodnjava polja te omogućava prijevoz između različitih krajeva zemlje, tako i obrazovanje uma koje pruža povijest obogaćuje unutarnji život pojedinca i povezuje ga s formama nematerijalne stvarnosti koje se ne mijenjaju, nego se prolaskom vremena samo manifestiraju u različitim oblicima prolaznog materijalnog svijeta.
Bibliografija
1. Heraklit, "Fragment 21", Heraclitus - The complete fragments, William Harris, Middlebury College, Link: http://community.middlebury.edu/~harris/Philosophy/heraclitus.pdf
2. Plato, "Book V", The Republic, Translated by Benjamin Jowett, Link: http://classics.mit.edu/Plato/republic.6.v.html