Društvena i ekonomska perspektiva postsocijalističke Hrvatske

Autor Boethius Pannonicus ,
Hrvatska u govnima: Jesu li ljudi ikada u povijesti Hrvatske umjesto po poljima kopali po kontejnerijma?
Je li se ikada u hrvatskoj povijesti umjesto po poljima kopalo po kontejnerima?

Kao i ostale postkomunističke zemlje jugoistoka Europe, Hrvatska je izložena ekonomskoj kolonizaciji bogatih zemalja stare Europe.

Uvod

Model kolonizacije Afrike, Azije i Amerike iz povijesti, danas je usavršen u formi globalizma koji je zamijenio klasično podčinjavanje pomoću vojski i zastava. Slabe ekonomije se danas podčinjavaju pomoću slobodne trgovine i monetarne politike precjenjene valute sa fiksnim tečajem. Time  dolazi do vječnih trgovinskih deficita i uništenja domaće proizvodnje. U klasičnoj slobodnoj trgovini kad nije bilo fiat novca, nije bilo ni stalnih deficita jer bi prevelik uvoz doveo do manjka strane valute i devalvacije tečaja. Podcjenjena domaća valuta bi tada pospješila izvoz i zapošljavanje čime bi se trgovinski deficit izbalansirao. No, u današnjoj eri fiat novca [7], svjetske institucije poput MMF-a pomažu da se proces deficita nastavi u nedogled odobravajući nove kredite u zamjenu za političke ustupke i rasprodaju bivše društvene, a danas državne imovine u čemu omogućujuću ulogu igraju domaći političari. Podčinjene zemlje time gube svoju razvijenost i nezavisnost u odnosu na jake zemlje i postaju njihove kolonije, oviseći o stranom izvoru novca za svoje financiranje i uvozeći gotovo sve industrijske proizvode [1].

Neoliberalizam, država i mladi

U našem javnom diskursu često se kaže da se nešto radi zbog mladih. Hrvatska je ušla u Europsku uniju i NATO da bi osigurala bolju budućnost svojoj djeci, kaže se. Mladi se u pravilu ne boje promjena u društvu jer su u pravilu i sami idealisti i od njih bi trebale dolaziti svježe ideje i inicijative. No, ako oni nemaju mogućnost napretka nego moraju iseljavati to govori da nešto nije u redu sa takvim društvom.

Problemi globalizacije po principu neoliberalizma nisu lako prepoznatljivi već se često pokazuju u drugim na prvi pogled nevezanim problemima. Njezini efekti se ipak mogu najbolje osjetiti po tome kakvu sudbinu imaju mladi, tj., kakva je njihova ekonomska perspektiva. Imaju li mladi budućnost ili ne na nekome prostoru? Globalizacija povezivanjem svijeta svakome nudi neke šanse, no jesu li naše društvo, institucije i obrazovni sustav tako postavljeni da bi ih mi iskoristili, tj., da bi u globalizaciji mogli naći svoj interes, a ne biti njezine žrtve?

Zastarjelost nacionalnih obrazovnih standarda

Vidimo prije svega da se danas mlade ljude u školi i u popularnoj kulturi ne uči vještinama potrebnim za globalizaciju. Umjesto vještina potrebnih za suradnju, mladi se uče nepristojnosti, nekulturi i oholosti. Osim toga obavezno državno obrazovanje od osam do dvanaest godina ne uči mlade različitim vještinama potrebnim da bi bili korisni u globalnoj ekonomiji gdje je sve veća specijalizacija rada, nego ih sve ukalupljuje u nekoliko programa koji se zovu „nacionalni obrazovni standard“. Nije li čudno u vremenu globalizacije govoriti o nacionalnom obrazovnom standardu kada su u industriji danas svi standardi internacionalni? Čini se da smo mi u svojim idejama o obrazovanju još u 19. ili na početku 20. stoljeća kada su države nacije bile na svom vrhuncu. Ako je država nacionalnim standardom preuzela brigu za obrazovanje, hoće li ona onda isto preuzeti i brigu za zapošljavanje tako obrazovanih mladih ljudi? Ne bi li se država kada se povukla iz upravljanja privredom pomoću planske ekonomije trebala povući i iz planskog obrazovanja, te dati slobodu izbora ljudima, a tržištu mogućnost natjecanja u izradi najboljih i najsuvremenijih obrazovnih programa?

Nova nekultura

Nažalost, u obrazovanju mladih danas ne manjkaju samo egzaktne vještine nego i životna filozofija i izgradnja duha. Samo rijetki koji uspiju prevladati mane poput oholost samoobrazovanjem moći će nadoknaditi manjak praktičnog i egzaktnog iskustva koja nisu stekli u školi. Iskustvo se najbolje stiče radom sa nekom starijom osobom koja je vješta u nekom poslu, a njoj se može pristupiti samo sa poštovanjem. No, neki mladi već misle da sve znaju i da su najbolji i najpametniji. Tek kada budu morali zarađivati za svoj kruh će se susresti sa ekonomskom realnošću, ali dotad im je dopušteno ponašanje primadone bez preuzimanja odgovornost.

S druge strane, nesocijalno ponašanje poput nekulture i sebičnosti mogu spriječavati mlade u udruživanju za rad na zajedničkim projektima na kojima bi mogli steći iskustvo pomoću „learning by doing“. Umjesto toga mnogi su cijeli život dok ne završe školu u štakorjoj utrci sa ostalim vršnjacima za ocjene i na teret svojih roditelja koji ih moraju izdržavati. Nažalost, u lokalnom okruženju nedostaje plaćenih prilika koje bi mladima mogle biti prva stepenica na putu u odrasli svijet odgovornosti, karijere i rada, no na sreću još uvijek postoje mogućnosti volontiranja.

Obrazovanje i nekonkurentnost gospodarstva

Pošto se u škole malo ulaže i pošto sve imaju zajedničke državne programe za čitave grupe mladih ljudi koji ih ukalupljuju i koji nemaju puno veze sa realnim gospodarstvom, obrazovanost a time i konkurentnost ovog prostora kao mjesta za poduzentništvo pada u odnosu na zemlje koje razmišljaju o sebi poput Njemačke. U njih će odlaziti preostali kvalitetni stručnjaci i perspektivni mladi ljudi, te će kvaliteta visokog obrazovanja u Hrvatskoj tako još više opadati jer će mu pobjeći najbolji nastavni kadrovi.

Produktivnost u Njemačkoj kao mjestu za rad će rasti zbog prilijeva obrazovane i jeftine radne snage, a u Hrvatskoj će se ona smanjivati i biti će teško naći radnike za visokotehnološke poslove. Tako će tehnički fakulteti ostajati bez firmi s kojima bi mogli surađivati na projektima, te će se umjesto toga baviti samo čistom znanošću, koju će morati financirati država od poreza i stranog zaduživanja.

Konkurentnost Hrvatske kao ekonomskog područja

Pošto se država uvijek može lakše zaduživati od proizvodnog dijela gospodarstva kojem se ne daju povoljni krediti, već većina novog financiranja odlazi državi i na privatnu potrošnju ljudi, plaće u privatnom sektoru ostati će manje nego u javnom ili državnom. Država će uvijek moći zaposliti više radnika u upravi pomoću kredita nego privatni proizvodni sektor.

Problem je u tome da je cijena života u Hrvatskoj veća nego što bi trebala biti za konkurentnost u Europi [2], jer relativno previsoke plaće u državnom sektoru u odnosu na privatni sektor podižu cijene roba i usluga. Tako državne plaće vrše pritisak na privatno gospodarstvo da podigne svoje plaće čime se smanjuje njegova konkurentnost u svijetu. Ako privatni sektor tome odolijeva i dalje zapošljava radnike sa niskim nadnicama, onda si ne može priuštiti visoko-školovane radnike koji će otići u inozemstvo. Zaposleni radnici u privatnom sektoru će imati niži standard od onih zaposlenih u javnoj državnoj upravi, a povećanje njihovih plaća iznad realnih mogućnosti firmi može samo dovest do nekompetitivnosti privatnog izvoznog sektora i gašenja tih radnih mjesta. Za razliku od države koja se već desetljećima zadužuje, privatne firme moraju svake godine biti profitabilne ili odlaze u bankrot. One u uvjetima kada svi relativno povoljni krediti odlaze državi mogu živjeti samo od prodaje svojih proizvoda i još moraju na to platiti poreze.

S druge strane mladi ljudi koji rade u tim privatnim firmama za minimalac ne mogu započeti svoju obitelj, jer su cijene koštanja života previsoke. Time će biti prisiljeni na odlazak ili na život bez djece.

Planovi za prostor Hrvatske

Kada ljudi što odsele a što izumru, i kada nadnice skroz budu pale, onda će ovdje doći strane firme iz Njemačke i drugih zemalja da bi kolonizirale ovaj prostor. Takva je situacija već u susjednoj Bosni i Hercegovini [3]. Kao što su ranije prebacivale svoju radno-intenzivnu kapitalno-nisku proizvodnju sa niskim nadnicama u Kinu i Bangladeš, i svoju tešku prljavu industriju u Češku, tako će ju prebacivati i kod nas kada budu mogli zaraditi na nisko-plaćenoj radnoj snazi. Tada će oni koji se nađu na ovom prostoru niske konkurentnosti morati raditi za minimalac na pokretnoj traci 12 do 14 sati dnevno bez plaćenih prekovremenih sati, bez prava odmora niti osnovnog prava odlaska na WC [4]. To je sudbina koja čeka najsiromašije koji ne budu mogli iseliti i još će biti zahvalni za takav posao jer im je alternativa gladovanje ili traženje hrane po kontejnerima smeća.

Sudbina emigranata na zapadu

Sudbina Hrvata u iseljeništvu će ovisiti od stupnja ksenofobije prema njima u gradovima i stranim zemljama u koju idu. U zemljama poput Njemačke i Austrije u pojedinim gradovima ksenofobija i preziranje ljudi sa istoka i juga Europe su tradicionalno visoke. Ljude sa područja bivše Jugoslavije tamo u žargonu ponekad zovu „Yugos“ bez obzira koliko su obrazovani i iz koje su republike. Mnogi će ih još svrstavati u taj kalup iako se Jugoslavija odavno raspala. Jedan od uzroka za takvo stanje je to što su u njemačkom tisku dugi niz godina prevladavali negativni članci o Hrvatskoj. Zapadni Nijemci su ksenofobni i prema svojim vlastitim istočnim Nijemcima iako dolaze iz iste države, kao što su i neki Austrijanci ksenofobni prema Hrvatima, iako su nekada zajedno živjeli u državi Austrougarskoj.

Kako uspjeti kao emigrant?

U životinjskom svijetu i u svijetu bakterija i virusa neka vrsta može prosperirati ako ju organizam domaćin ili grabežljivac ne otkrije. To se zove mimikrija: organizam došljak oponoša okruženje u kojem se nalazi ili druge vrste oko sebe.

Ekvivalent za mimikriju u ljudskom društvu je promjena imena. Bez toga će čak i djeca migranata koja odlično nauče jezik zemlje u kojoj se nalaze moći biti skriveno diskriminirana od vršnjaka i nastavnika u školama. Poznato je da je druga generacija migranata sa područja Jugoslavije u Njemačkoj dobivala statistički slabije obrazovanje od svojih roditelja koji su bili prva generacija [5]. Druga generacija migranata je često imala probleme identiteta i ako je ostala zauzimala je najniže slojeve u društvu, jer nisu bili prihvaćeni kao jednaki.

Poučeni tim iskustvom, moderni iseljenici bi trebali pokušati pravilno bez naglaska naučiti govoriti jezik zemlje u kojoj se nalaze i uzeti ime koje tamo nije neuobičajeno. Tada možda neće trpjeti diskriminaciju od domaćeg stanovništva niti međunacionalno neprijateljstvo drugih bliskih nacionalnosti koje se iz bivše Jugoslavije prenijelo u svijet. Moglo bi se čak reći da Hrvat u inozemstvu skoro da nema prijatelja i da će mu nacionalizmom, religijskim fundamentalizmom i predrasudama zatrovani drugi narodi istog jezika iz bivše Jugoslavije uz moguću iznimku poslijeratnih generacija biti češće neprijatelji nego iskreni prijatelji.

Ime je u pravilu lako promijeniti, no naučiti jezik bez naglaska traži više od samo običnog jezičnog tečaja. Mi smo ipak u prednosti pred tamnoputim rasama, zato jer nas na zapadu barem ne mogu diskriminirati prema boji naše kože koja je bijela kao i kod većine stanovništva. Za razliku od Afrikanaca i Azijaca samo moramo prakticirati kulturnu mimikriju da bi se dobro uklopili. Za dobru integraciju ili asimilaciju u strano društvo potrebno je napustiti nacionalizam koji je u nas ugrađen odrastanjem i prihvatiti kozmopolitanizam. 

Želja sa povratkom

Često je samo iskustvo biti stranac i neprihvaćen u tuđoj zemlji dovoljno da u iseljenicima pobudi njihove zatomljene nacionalne osjećaje. Koliko god oni nadrasli nacionalizam u sebi, ne mogu nadrasti nacionalizam zemlje u kojoj se nalaze. U germanskim zemljama to se očituje po pitanju koje se često kao prvo postavlja strancu: "Woher kommst du?", što između redaka znači: "Vidimo da nisi odavde." Radi diskriminacije bi se mnogi iseljenici vratili u Hrvatsku kada bi ona bilo uređeno društvo gdje svatko tko je marljiv može uspjeti zahvaljujući vlastitom radu, gdje vlada sloboda od visokih državnih poreza, kompliciranih propisa i korupcije službenika, te sloboda u načinu i izboru obrazovanja za svoju djecu koja je moderni ekvivalent slobode religije iz prošlosti. Znamo iz povijesti da su zemlje sa  tolerantnom religijskom politikom poput Nizozemske, Američkih kolonija i Švicarske u doba reformacije imale imigraciju obrazovanih radnika i filozofa jer su bile sigurno utočište od progona, dok su zemlje sa netolerantnom politikom poput Španjolske i Francuske trpile njihovo odseljavanje. Tako je slično i danas u politici obrazovanja: neke obitelji iz Njemačke već iseljavaju u SAD i u Rusiju zato jer se ne slažu sa načinom obrazovanja svoje djece u državnim školama, primjerice sa njihovom ranom seksualizacijom [15], [16].

Zemlja prosperiteta

Želimo li zemlju prosperiteta koja će biti magnet za sve iseljenike svijeta, u koju će htjeti doći ne samo iseljeni Hrvati nego i drugi pošteni sposobni ljudi korisni gospodarstvu; zemlju gdje neće manjkati radnih mjesta nego će radi užurbane ekonomske aktivnost manjkati radne snage? Je li to moguće? Možemo li to postići? Možemo, ako se ugledamo na isprobane povijesne primjere, kao primjer SAD-a koje su zemlja koja je primila najviše imigranata ikada. Kao i SAD između kraja 18. i kraja 19. stoljeća trebali bismo graditi društvo utemeljeno na slobodi, individualnoj autonomiji i odgovornosti. Neka svatko ima šansu tražiti svoju vlastitu sreću dok god ne ugrožava druge. Smanjimo ulogu državnog uplitanja u osobne živote ljudi i riješimo se ostavštine planskog socializma: centralizirane države, birokracije i političkog odlučivanja u ekonomiji. Priroda većine ljudi je nažalost takva da dok god mogu nešto ukrasti od zajedničkoga oni će to učiniti. Zato bi za naš mentalitet bilo najbolje kada bi se zajedničko tj. državno svelo na minimum. Korupcija političara time ne bi nestala, ali bi se smanjila njezina šteta. Umjesto vlasništva države i krupnog kapitala, gospodarstvom bi se moglo upravljati po modelu masovnog dioničarstva koje je praksa u Europi [14], gdje npr. jedan Volkswagen ima 5 milijuna malih dioničara.

Što će biti ako se nastavi iseljavanje iz Hrvatske?

Dok radno sposobni emigriraju, njihovi roditelji i stari će živjeti od doznaka koje budu primali iz inozemstva, od zaduženja koje će država upumpavati u ekonomiju dok to bude mogla, te nešto od usluživačke ekonomije i turizma.
Sposobni i marljivi pojedinci će se možda moći snaći svojim marom i radom u svojim obrtima i malim obiteljskim firmama neko vrijeme. Ali će i na njih rasti teret zbog novih poreza. Iako danas oni ne odlaze, zbog plemenite nade u bolje sutra, ili zbog godina i neznanja stranog jezika, kakve šanse za pošteno zaposlenje ovdje imaju njihova djeca?

Vidimo da je već danas prevara postala sustav i da se poslovi u državnim tvrtkama kojima upravljaju političke stranke namještaju podobnima po vezi. No, znamo da su propala sve države koje su poput Starog Rima i feudalne Europe funkcionirala po sistemu klijentelizma i patronaže. Propao je i bivši Sovjetski savez jer su se tamošnji političari odvojili od naroda i formirali svoju zasebnu kastu ili nomenklaturu, zaboravivši na narod.

U takvim propadajućim društvima, nepošteni i neproduktivni će se svojim lukavstvom jedno vrijeme moći zaposliti u državnoj upravi ili u politici, narodu lažno nudeći promjene i poboljšanje. No, kada više ne bude novih kredita, kada država bankrotira, tko će onda htjeti biti političar? U zadnjem dobu Rimskog Carstva sakupljači poreza su bježali sa svojih dužnosti i nitko nije htio biti u upravi zato jer su manjak morali nadoknaditi svojim novcem [6]. Danas se isto kao i u Rimu gdje su siromašni primali besplatne porcije žita, mnogi u Hrvatskoj moraju hraniti u javnim kuhinjama [12].

Može li se takav bijedan, gladan i bolestan narod ravnopravno u demokraciji boriti sa organiziranim strankama i njihovim medijima, ili će biti samo žrtve raznih populista i demagoga, kao u zadnje doba Rimske republike ili u doba Atenske demokracije? Većina ljudi ne znaju da se uzroci problema nalaze u temeljima ekonomskog sustava. Zbog svoje slabe informiranosti većina koja nije gladna će povjerovati u sve što im kažu političari i televizija. Tako je bilo i u Rimu: "Kruha i igara." Mogu li razvlašćeni ljudi goloruki ići protiv policije i tražiti promjene silom? Ne. Dok je policija na strani vlasti i zakona, revolucije ne može biti. Povijesno iskustvo nas uči da su za socijalističku revoluciju u Rusiji i kasnije u Jugoslaviji bili potrebni Prvi i Drugi svjetski rat.

Sada ostaje samo politička borba u uvjetima u kojima mi ne znamo da li se glasovi broje ispravno ili ne, jer su se institucije kompromitirale. Osim toga nije lako napraviti promjene demokratskom odlukom u društvu gdje se većina boji radikalnih problema. Ventil iseljavanja osigurava da nikada neće biti dostignuta kritična masa nezadovoljnih i onih koji nemaju što izgubiti. Tako se osigurava postojeće stanje. Nažalost, stare i srednjovječne generacije su slabo informirane jer godinama sve informacija primaju sa televizije koja je alat propagande. Tako se u njima formiralo jedno mišljenje koje ne omogućava promjene. Takav manjak kritičkog promišljanja će nažalost odvesti ovo društvo u tihu propast ako se ništa ne promjeni. Tu nismo sami: u sličnoj se situaciji nalaze i veće i bogatije zemlje poput Grčke, Španjolske, Portugala, Italije i mnogih drugih zemalja. Njihove mlade generacije isto traže rješenje svojih ekonomskih problema.

Nova seoba naroda

Izgleda da će se nakon što većina radno i stvaralački sposobnog stanovništva ode iz Hrvatske, ovdje u budućnosti morati naseliti neki drugi narodi iz zemalja u kojima je gore nego ovdje. Da bi se pokrenula ekonomska aktivnost na nekom prostoru uvijek su potrebni ljudi – po mogućnosti obrazovani - što većina Afričkih i Bliskoistočnih migranata nije. Ipak svaka zemlja treba nekoga za obavljanje teških fizičkih poslova. Njemačka je trebala radnike, tzv. „Gastarbeitere“ kada se htjela razvijati poslije Drugog svjetskog rata i kada joj je nedostajala radno sposobnih ljudi. Danas Europska Unija već tjera svoje države članice da se iz Njemačke u njih preraspodjele emigranti. Tome se zasada opiru zemlje poput hrabre Mađarske Viktora Orbana [8], koja je dosada imala znatnog uspjeha u ekonomiji i u revitalizaciji svoje kršćanske kulture. No, takvi napadi na Mađarsku jasno pokazuju tendenciju za budućnost europske politike prema ostalim malim zemljama unije.

Hrvati kao građani svijeta

Ako bi svi Hrvati mogli osigurati svoju budućnost u svijetu i biti tamo sretni, to bi bilo odlično. No u praksi, svijet će prihvatiti samo one od čijeg rada ima koristi, a to su mladi, stvaralački sposobni, i obrazovani u tehnologiji i u prirodnim znanostima. Takvi se mogu i nadati nekom standardu života na zapadu, ali i njihov početak će biti težak. Često će morati živjeti u unajmljenom stanu ili sobi koji će biti to skuplji što bude ljepši grad u kojem će živjeti. Neće imati realnu mogućnost za politički angažman niti na javno prakticiranje svoje kulture i jezika. Da bi bili prihvaćeni, morati će prilagoditi svoje ponašanje i manire kulturi zemlje u koju dolaze. Neće imati puno prijatelja; svi odnosi će se svoditi na novac, interes i korist, a oni kao pridošlice neće biti vlasnici prirodnih resursa niti bogatstava u toj zemlji nego će morati za sve platiti. Domaći ljudi samo imaju Hrvatima iznajmljivati stanove i već će moći lijepo živjeti. Dok neki u Hrvatskoj možda imaju još nešto djedovine, neku zemlju ili nekretninu, ona će najčešći stajati zapušteno ili neiskorišteno, gubeći na vrijednosti što više drugih ljudi bude također odlazilo.

Je li prekršen društveni ugovor među generacijama?

Dok se ekonomski sustav ne promijeni, krema društva, oni najkulturniji i najobrazovaniji koji bi mogli biti pokretač preporoda naše zemlje će odlaziti. Ostajati će slikovito rečeno talog na dnu društva koji tone i sam po sebi se teško pomiče. Uništenjem naše ekonomije od strane starijih generacija i iseljavanjem mlađih naraštaja prekršen je društveni ugovor između generacija o kojemu je pisao Edmund Burke [9]. Šteta je da su starije generacije bile toliko pasivne, zaslijepljene televizijom i brigom samo za sebe, da će u naslijeđe mladima ostaviti zemlju u kojoj zbog nekonkurentnog okruženja za gospodarstvo, visokih poreza i političke korupcije nemaju budućnosti. Izgleda kao da je diktatura komunizma naučila starije ljude strahu, posivnosti i egoizmu, te ih zajedno sa današnjim neoliberalizmom naučila da nemaju srama pred sudbinom vlastite djece, da se za nju ne osjećaju odgovorni i da im do nje nije stalo.

Stari su isuviše umorni i istrošeni da bi pružili ozbiljniji otpor. Oni su već prošli Domovinski rat i dosta im je borbe. Sada je red na mladima, kojih nažalost nema dovoljno u našem ostarjelom društvu. Šteta je da se mladi i radnosposobni ne angažiraju dovoljno da bi promijenili sistem u društvu koje sada umirovljenike tjera da skupljaju stare boce jer ne mogu živjeti od mirovine [10], a njih same tjera na iseljavanje.

Ima li razloga ostati u Hrvatskoj?

Mogu li današnje generacije biti ravnodušne na to što se događa? Zar da slavna prošlost Hrvata, naslijednika Zrinskih i Frankopana ovako neslavno završi? Zar da njihov prostor bude opustošen, da oni sami odsele ili ovdje postanu kmetovi stranih kompanija? Zar da njihovu djecu ovdje zamjene migranti drugih kultura, a sve to radi profita nekoliko podmićenih političara i bogataša kojima odgovara ovakvo stanje?

Ne. Ugledajmo se na primjer Islanda koji je kaznio one koji su prema narodu nepravedno postupali [11]. Taj primjer pokazuje da narod ako je složan i izabere svog predsjednika, ponovno može preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke. Ugledajmo se i u švicarske političare u tome kako se vodi uređena zemlja. Zar mi ne možemo sami urediti svoju zemlju, nego moramo iseliti na zapad da bismo živjeli u uređenoj zemlji? Možda naši političari i pravnici ne znaju kako se rukovodi zemljom. Možda im je ona "slučajno" upala u ruke nakon raspada Jugoslavije i oni se nisu dobro snašli. Ne bi li onda bilo bolje uvesti nekoliko švicarskih političara ovamo ili tamo poslati naše na školovanje, nego zbog njihovog neznanja odseliti sve Hrvate iz Hrvatske?

Ostatci ostataka ili novi preporod

Ove 2016./2017. godine je politička situacija u Hrvatskoj ipak nešto bolja nego ranije. Za razliku od prošlog saziva sabora u kojem nije bilo kritičkog mišljenja niti prave opozicije, danas u saboru imamo barem jednu neovisnu stranku [13] koja otvoreno govori o stvarnim uzrocima problema u društvu. Ne možemo više reći da se nemamo oko koga okupiti. I ako bi se sada trgli kao narod, i bili složni i pošteni, možda bi još bilo moguće promijeniti ovo stanje. 

Istina i pred kraj Prvog svjetskog rata smo u saboru imali nekoliko domoljubnih političara, no većina je svejedno odlučila ući u prvu Jugoslaviju. Zato sam govor u saboru nema velikog značaja ako se ne dogodi nova reorganizacija naroda, prvenstveno mladih po uzoru na masovni seljački pokret Stjepana Radića početkom prošlog stoljeća. Dok se to ne dogodi hrvatski narod će patiti; povijest nas uči da je uvijek bilo tako kad smo bili razjedinjeni i neorganizirani.

Možda je prvi korak da svatko počne razgovarati sa svojim prijateljima i ne naturajući im svoje mišljenje kratko spomene postojanje inicijativa poput stranke Živog zida ili ekonomski program bez zaduživanja prof. Milojevića [14]. Ako su zainteresirani, oni će se lako o tome više informirati na internetu. Ovakav način usmenog razgovora sa prijateljima je možda najbolji način za prevladavanje televizijske propagande i cenzure. To traži minimalan angažman od pojedinca, a ipak bi moglo imati viralan učinak povišenja društvene samo-svijesti koja je neophodna ako želimo vidjeti pozitivne promjene u našem društvu. Ili to, ili odseljavanje i novo kmetstvo.

Bibliografija

  1. John Perkins, The New Confessions of an Economic Hit Man
  2. Hans Werner Sinn, Ifo Institut, Entwicklung der Weltwirtschaft, Industriekongress 2015
  3. Treća strana, emisija 60, Spasa nema, propasti nećemo, 08.04.2013.
  4. I u Geoksu radnici moraju nositi pelene
  5. Aleksa Milojević, Druga generacija migranata ili potreba izgradnje realne migracijske slike o sebi, Ekonomski institut, Banja Luka, Jugoslavija, 1986
  6. Edward Gibbon, History Of The Decline And Fall Of The Roman Empire, 1782
  7. Ivan Pernar, Kako je nastao novac, Živi zid, 2015
  8. Joint press conference by Martin Schulz and Viktor Orbán on the refugee issue, 2015
  9. The Burkean Outlook, Moral Foundations of Politics, Yale
  10. Boce koje život znače, Zadarski list
  11. Iceland Just Jailed Dozens of Corrupt Bankers for 74 Years, Free thought project
  12. Ivan Pernar, Film Pučka kuhinja u Zagrebu
  13. Ivan Pernar, Živi zid, Govori u saboru
  14. Aleksa Milojević, Osnove privrednog sistema Bosne i Hercegovine
  15. Political Asylum for Homeschoolers: Evangelical Christians Celebrate Victory over 'Embarrassed' Germany, Spiegel Online International, 2010
  16. ‘It’s NOT safe in Germany anymore’ German family flee to Russia to claim asylum, Mail Online, 2014