Anksiozni poremećaji: bolesti straha i tjeskobe

Autor Prof. dr. sc. Miro Jakovljević ,

Kako biste opisali vrijeme i svijet u kojem živimo? U terminima povjerenja među ljudima, sigurnosti, ljudskih prava, progresa i nade u bolju budućnost? Ili pak u terminima nemilosrdne kompeticije, nepovjerenja, nemira, straha i tjeskobe ? Jeste li često zabrinuti, napeti i tjeskobni? Imate li napadaje panike praćene nekim tjelesnim simptomima? Je li vam neugodno biti na javnim mjestima, ili pak, u zatvorenom prostoru? Možda patite od nekog anksioznog poremećaja, a da niste ni svjesni?

Anksiozni poremećaji ubrajaju se među najčešće duševne poremećaje, bitno narušavaju kvalitetu života i radnu sposobnost, praćeni su visokom stopom suicidalnosti, predisponiraju za razvoj raznovrsnih psihosomatskih bolesti i bitan su čimbenik u ishodu liječenja različitih tjelesnih bolesti. Najmanje će 25% pučanstva tijekom života ispuniti dijagnostičke kriterije za neki od anksioznih poremećaja. Nešto su češće prisutni u žena nego u muškaraca s omjerom 3:2, a po nekim istraživanjima 2:1. Učestalost anksioznih poremećaja veća je od učestalosti poremećaja raspoloženja, a nerijetko su to i komorbidna stanja. Anksiozni poremećaji se međusobno razlikuju prema vrsti situacija i objekata koji izazivaju tjeskobu, strah, paniku ili izbjegavajuće ponašanje i njima pridruženi način razmišljanja. Međutim, oboljeli nerijetko istovremeno ispunjavaju kriterije za dva i više anksioznih poremećaja, tako da je međusobni komorbiditet anksioznih poremećaja relativno česta pojava.

Normalna i patološka anksioznost

Strah i tjeskoba oduvijek prate čovjeka i važan su dio ljudske egzistencije. Peredstavljaju univerzalni i sveprisutni fenomen, u samoj su srži ljudskog bitka, povezani sa slobodom izbora, razinom prijetnje i osjećajem ugroženosti u kompetitivnom društvu, a odražavaju našu definiciju sebe i svijeta, te kvalitetu interpersonalnih odnosa. To su osjećaji koji su ugrađeni u naše biće i prate nas u različitim pojavnim oblicima tijekom cijeloga života. Međutim, treba razlikovati normalnu i zdravu tjeskobu i strah od bolesne i patološke, što nije uvijek tako jednostavno. Normalni strahovi i tjeskobe pomažu nam u izbjegavanju neugodnih i opasnih situacija pa tako imaju signalnu, upozoravajuću i alarmnu ili pak prilagodbenu (adaptivnu) funkciju. Normalan strah uvijek upozorava na neku opasnost da se trebamo zaštiti, dok nam normalna tjeskoba poručuje kako treba nešto mijenjati u životu i potiče nas da što bolje iskoristimo svoje potencijale u rješavanju različitih životnih problema. Strah je određeno, opisivo i okolnosti primjereno emocionalno stanje koje je izazvano ugrožavajućim, opasnim objektom ili situacijom. Onaj koji je uplašen ponaša se u skladu s okolnostima tako da bježi, skriva se ili se bori. Strah je uvijek vezan za neki objekt ili situaciju, pri čemu je jasna razlika između ugroženoga kao subjekta i opasnosti kao objekta, za razliku od anksioznosti koja je neodređeni emocionalni doživljaj bez jasno definiranog objekta. U tjeskobi je ono što prijeti manje očito, nejasno je, rasplinuto i manje svjesno. To je zapravo jedan difuzni osjećaj sličan strahu, ali bez jasne slike i vrste opasnosti, u kojemu se ne može jasno odrediti granica između ugroženog subjekta i opasnog, ugrožavajućeg objekta. Kada strahovi i tjeskobe počinju dominirati i upravljati nečijim životom, kada ometaju obiteljski, društveni i poslovni život tako što uzrokuju nesvrsishodna ograničenja i patnju, tada govorimo o patološkoj anksioznosti.. Neke osobe mogu postati pravi zatočenici tjeskobe i straha, a njihov život postaje pravi „hod po mukama“.Patološka anksioznost prisutna je u mnogobrojnim bolestima i poremećajima, a predstavlja abnormalni odgovor na relativno neprijeteći svijet, blokira realizaciju naših potencijala, slabi naše radno, socijalno i obiteljsko funkcioniranje i dovodi do patnje.

Kako se očituju anksiozni poremećaji?

Očituju se prisustvom razdražljivosti, okolnostima neprimjerene anksioznosti, panike i straha te s njima povezanih ponašanja kao što je primjerice izbjegavajuće ponašanje, a gotovo redovito su prisutni i raznovrsni tjelesni simptomi. Oboljeli jako pate zbog osjećaja tjeskobe i strepnje, neke unutarnje stiske, zebnje ili nemira, osjećaj neodređenog straha i neke zlokobne slutnje, zabrinutost, povlačenje u sebe i zaokupljenost sobom, razdražljivost, nervoza, oslabljena koncentracija, otežano pamćenje i razmišljanje, emocionalna hipersenzibilnost i preosjetljivost na fizičke senzacije, smetnje sna i libida, osjećaj derealizacije (da se okolina promijenila) i depersonalizacije (da se dotična osoba promijenila). Tjelesni simptomi anksioznosti očituju se kao pojačani mišićni tonus što dovodi do lokalizirane boli, ukočenosti i tremora, zatim kao lupanje, zastajkivanje i preskakanje srca, pojačano znojenje, osjećaj vrućine i zimice, tresavica, drhtanje, pritisak u prsima, osjećaj nedostatka zraka i zaduhe, suhoća usta, otežano gutanje, učestale stolice i mokrenje, vrtoglavica, zamorljivost, malaksalost, ukočenost, svrbež, smetnje potencije. Kada u neke osobe dominiraju neki od navedenih psihičkih ili tjelesnih simptoma patološke anksioznosti govorimo o anksioznim poremećajima. Fenomenološki i terapijski razlikujemo poremećaje s epizodičnim anksioznim simptomima koji dolaze u napadajima (panični poremećaj, PTSP) ili samo u nekim situacijama( fobični anksiozni poremećaji) i poremećaje s kontinuiranom anksioznošću (opći anksiozni poremećaj, akutna stresna reakcija, PTSP).

Liječenje anksioznih poremećaja

Važno je započeti s liječenjem što ranije ako se želi postići potpuni uspjeh. U posljednjih nekoliko desetljeća došlo se do značajnih spoznaja u oblasti neurobiologije i psihodinamike anksioznih poremećaja što je rezultiralo i djelotvornijim metodama liječenja. Prema psihodinamskom shvaćanju anksioznost je izraz neurotskog, odnosno intrapsihičkog konflikta, a prema medicinskom modelu anksioznost je odraz poremećaja funkcioniranja središnjeg živčanog sustava, neuronalnih krugova koji oblikuju središnji sigurnosni i alarmni sustav za prepoznavanje opasnosti. Primjena antidepresiva iz skupine selektivnih inhibitora serotoninskog transportera i kognitivno-behavioralna terapija (CBT) značajno su unaprijedile liječenje anksioznih poremećaja.